Jedna alumni škole, jedan apel od naše Une Alagić
"Trenutno radim na corona odjelu u bolnici u Holandiji, stanje je kritično i borimo se za mnoge živote, izlažemo se opasnosti svake minute, ali to je naša struka, koju radimo srcem. Molimo Boga da se stanje smiri i da ćemo ovo prebroditi. Moramo sad biti jaki i brinuti se jedni za druge. Vjerujte stručnjacima, vjerujte mi, jer moje kolege i ja u ovom “corona ratu” stojimo u prvom redu, nesebično pomažemo i brinemo, bukvalno se borimo za živote!!! Strašno je da drugi ne slušaju, dovode sebe i druge u opasnost, otežavaju situaciju, otežavaju nama... jako nesebično i glupo, ovo nije šala i ne znamo kako će se završiti, ako ljudi i dalje ovo ne počnu uzimati za ozbiljno!!! Želimo vam puno snage i sabura!! Pozdravi od mene, od jednog zdravstvenog radnika, koji je tu za vas! Budite i vi uz nas i slusajte strucnjake!" Ajlana (Velagić) Osmanagić, magistrica primijenjene antropologije u Californiji, napisala nam je o sebi za rubriku alumni škole.
Pročitajte ovu divnu priču koja će nas sve ohrabriti u ovim teškim vremenima! Opću gimnaziju u “Bosanskoj Krupi” pohađala sam u periodu 1997-2001godine i sretna sam što sam bila dio baš ove generacije. Opću gimnaziju završila sam kao prva generacija Matematičko-informatičkog smjera. Zatim upisujem Pedagoški fakultet Univerziteta u Bihaću, odsjek Engleski jezik i knjizevnost. Životni put odveo me u daleku Ameriku gdje nastavljam školovanje na Univerzitetu u Vermontu, odsjek Antropologija. Par godina kasnije magistriram Primijenjenu antropogiju na Univerzitetu u Kaliforniji (Long Beach). U tom periodu počinjem i raditi u bolnici Univerziteta u Kaliforniji, Irvine na projektu vezanom za elektronski medicinski arhiv, gdje sam jos uvijek zaposlena. Početkom 2010, godine kada sam se preselila iz Vermonta u Kaliforniju, postajem dio nevladine organizacije – „Bosana fondacija“. Počinjem raditi kao direktorica Programa za stipendije, koje se nude isključivo studentima koji studiraju na državnim univerzitetima u BiH. U posljednjih deset godina preko stotinu studenata postali su dio ovog Programa. Danas su ti studenti zaposleni kao doktori, inžinjeri, dizajneri, profesori, advokati, humanitarni radnici... 7. marta 2020 godine organizovali smo godišnji koncert na kojem smo osigurali stipendije za novu generaciju studenata. Rad u nevladinom sektoru i na programu stipendiranja čini me sretnom, jer radim direktno sa studentima u BiH, ali i sa volonterima i donatorima, koji zive u SAD-u. Druženja sa studentima, koja se održavaju svake godine na različitim lokacijama u BiH, za mene su posebno značajna. Prošle godine to druženje smo organizovali u našoj Bosanskoj Krupi. Studenti iz cijele BiH proveli su vrijeme na raftingu, bili odusevljeni prirodom naseg kraja, a posebno isticu gostoljubivost ljudi. Studenti su ponijeli lijepe uspomene iz našeg grada. Bosanskoj Krupi se uvijek vraćam, tu je moja porodica, tu su moji prijatelji... Svake godine godišnji odmor provodim u rodnom gradu. Odrasla sam pored Une. Slapovi i kanjon Une mjesta su gdje nalazim svoj unutarnji mir, nahranim dušu. Sa svojom sestrom Unamirom 8 godina bila sam član ženske posade tradicionalnih Unskih lađara. Nas dvije smo nastavile porodičnu tradiciju jer su učesnici ove manifestacije ranije bili nas otac, stričevi, daidža i tetka. Trudim se da budem u Krupi u vrijeme odrzavanja ove manifestacije da budem podrška bratu koji je također nastavio porodičnu tradiciju. Da ponovo biram školu, izabrala bih Gimnaziju. Ali ovaj put bih bila trostruko hrabrija i u dobrim i lošim odlukama. Koliko mi je koristilo školovanje u Gimnaziji, toliko mi je pomoglo da da odlučim da mi prave vrijednosti budu na prvom mjestu i da znam da se trud i rad, zalaganje i upornost uvijeki splate. Čak i onda kada u školskoj knjižici nisu ni bile sve petice ili četvorke, odlučila sam se da mi život ne određuju ocjene, nego da me vode želje i snovi.
Nakon Gimnazije završila sam Pedagoski fakultet, smjer bosanski jezik i književnost. Tokom školovanja u gimnaziji , počela sam pisati poeziju i prozne tekstove, tako sam 2008 godina osvojila prvo mjesto na Internacionalnom takmičenju „Sarajevska zima“. Moji tekstovi su objavljivani na raznim portalima, književnim zbornicima i osvajala sam razne nagrade. A svaka od njih bi mi bila mnogo draža kada bi uz nju stajalo ime i moga grada. 2015.godine sam osvojila prvo mjesto za najbolju pjesmu u regionu, 2016 sam osvojila drugo mjesto a godinu kasnije sam izdala svoju knjigu „Sve sto ti nisam rekla“ Uzor se mi Šehic i Kišević. Trenutno radim u Centru za razvoj djece i odraslih sa posebnim potrebama, sa naglaskom na autizam. Prošle godine sam završila edukaciju ze medijatora i mirovnog radnika sa posebnim aspektom na stereotipe i diskriminaciju (Njemačka). U sklopu mirovne organizacije sam imala iskustvo da predstavljam Bosnu i Hercegovinu na najljepši način, kao i da različitim ljudima govorim o ljepoti Bosanske Krupe, Une, ali i ljepoti našeg jezika. U budućnosti želim pokrenuti Razvojni centar za djecu sa posebnim potrebama u svom gradu. Jer briga I ljubav o najugroženijoj populaciji, ne samo u našem gradu nego i državi jeste i bit će jedini cilj u mom budućem životu. "Prigrlite jedinstven način na koji (vaše) dijete cvjeta - čak i ako nije u vrtu kakav ste zamislili." - Jenn Soehnlin Novinarstvo je pisanje o onome što je zabranjeno, sve ostalo je PR.
"Cijeli život ganjam istinu i ka njoj težim. Godinama pišem o temama koje su (ne)poželjne društvu, o poltronima koji nas kose već godinama, ljudima koji nas svakog dana sve više kradu. Već 4 godine sam aktivno u medijima ali svoj mir sam našla na FACE TV. Tu se borim lakše za istinu, jer smo prije svega nezavisni. Urednik portala, a ujedno dio tima koji radi na svim emisijama koje se na kraju realiziranju na malim ekranima. Ne radite ovo, ako nemate prije svega vrijeme, hrabrosti i slobodu u sebi. Jer, narod bez pouzdanih vijesti, je prije ili kasnije narod bez temelja slobode", kaže Azra Mustedanagić, novinarka FACE TV, koja je oduvijek ZNALA da će biti upravo to! "Kad narastem želim da budem kao Senad Hadzifejzovic" Gledajući zajedno sa mamom Centralni Dnevnik to sam govorila. Završetkom gimnazije nisam znala da li ću fakultet upisati u Zagrebu ili u Sarajevu. Međutim, ipak Sarajevo. I ne žalim. Početkom studiranja uvijek sam nešto radila kako bih mogla dodatno da imam džeparca. Radila sam razne projekte - od velikih konferencija do radionica koje su bile većinom vezane za politiku i novinarstvo. Kroz dvije profesije koje sam zavoljela, naučila sam šta je spin, šta je manipulacija i nisam mogla da šutim na predavanjima kao ostali studenti. Svaki put sam (kad sam imala) drugačije mišljenje od svih ustala i to rekla. Govorili su mi da TAKO neću uspjeti nikad. Zadnja godina fakulteta mi je dokazala da jedino ja radim pravu stvar. Gradim sebe i nisam pijun. Završetkom političkih nauka smjer politologija, zapošljavam se u printani medij "Poslovne novine" u kojima ostvarujem izuzetne rezultate. Konferencija "100 najvećih" firmi u Bosni i Hercegovini pripala je meni zajedno sa najtačnijom publikacijom istog imena, a novine su prodane u rekordnom roku. Iz ličnih i jako osjetljivih razloga dajem otkaz i grizem dalje. Mjesec dana kasnije, dobila sam poziv Hayata, Avaz-a i FACE TV-a, te biram Face. Tu sam nešto više od godinu dana i još uvijek se radujem odlasku na posao. Mislim da su to velike i bitne stvari, kada ti je posao veliki izazov i ljubav pa ti ni ponekad 18 sati rada ne predstavlja teret. Novinari bi trebali izbjegavati clickbait naslove |