Iz Holandije nam se ponovo javila naša divna Una Alagić, bivša učenica naše škole, sada medicinska djelatnica u COVID bolnici koja je željela sa svima nama, podijeliti svoju priču "sa prve linije" borbe protiv virusa na samom početku pandemije kada se nije gotovo ništa znalo o virusu.. Njena priča je objavljena u VAR magazinu (link ispod), a Una se potrudila da nam sve prevede na naš jezik.
Evo njene ispovijesti: “Moj sin može da bude ponosan na mene” Una Alagić “prve tri sedmice neću nikad zaboraviti”, kaže Una emotivno. “svaki dan su pacijenti umirali. Činilo mi se da su dolazili samo zbog toga.. Odjednom se sve odigralo, nismo znali šta nam se desilo. Nakon moje smjene sam dolazila u praznu kuću, jer je moj sin Armin, iz straha od zaraze, privremeno bio kod svog oca. Najgore od svega mi je bilo što nisam znala kad ću opet da vidim svog sina, da ga zagrlim. Sve je počelo sa iznenadnim sastankom na poslu. Tu smo saznali da postajemo COVID odjel. „Šta vi mislite o tome?“pitala je voditeljica tima. Moment šutnje. Zatim su dosla mnoga pitanja. Sta je rizik, o zaštitnom materijalu, proceduri kako ćemo pristupiti ovom svemu... Problem je bio što se ništa nije znalo o ovom virusu, borili smo se protiv nepoznatog neprijatelja. Dobili smo priliku da sami odlučimo da li ovo želimo ili ne. Za svaku odluku se imalo razumijevanja. Ja se nisam dvoumila - odlučila sam se punim srcem za ovaj posao i ako treba, da stojim u prvom redu, u ovom „ratu“. Jako mi je drago da smo kao tim bili jedno i podržavali jedno drugo. Ovo je bilo jako poseban period. Naša zaštita i zdravstveno stanje je u svakom momentu bio top prioritet. Odjel se prilagodio ovoj situaciji, napravljena su zaštitna vrata, hodnici gdje smo se presvlacili u zaštitna odijela, sve što je bilo potrebno, imali smo. Svaka dva sata smo morali izlaziti u veliki hodnik da se presvučemo u drugo “čisto”odijelo. Bilo je jako teško. Naša prilagodljivost je bila na velikom ispitu. Sjećam jedne gospođe, koja je bila u srednjim godinama, koja je sjedila na krevetu, činila se potpuno zdrava. Ali razina kisika u tijelu i krvni rezultati su nam pokazali nešto drugo. Znali smo da će umrijeti. Ali nismo znali da li za sat vremena ili osam. Koliko joj srce izdrzi. Nikad necu zaboraviti izraz njenog lica: „Ali ja još ne želim da idem“, rekla je. To me je jako pogodilo. Moje kolege i ja smo pacijentima držali ruke dok su umirali. Tolike smo porodice zvali da kazemo da je kraj. Nakon nekog vremena smjela je jedna osoba doći u posjetu, dva sata, da se oprosti od člana porodice. Ali nekad nisu uspjeli da dođu na vrijeme. Jedan gospodin je odmah došao kad smo ga nazvali, ali nazalost, nije stigao na vrijeme. Tako brzo je to islo, skoro pa nemoguce za povjerovati. “pa pricao sam sa njim prije 20 minuta , ne moze ovo biti istina”. Nakon tri sedmice je za mene došao trenutak olakšanja. Djeca nisu rizična kategorija. Moj sin je napokon došao kuci. Na poslu se smanjio broj zaraženih i preminulih. Sjećam se prvog dana kad nijedan pacijent nije preminuo u mojoj smjeni. Tako sam bila sretna i pjevajući sam vozila kući sa muzikom na najvecem volumenu. Nezaboravan moment. Dobivala sam podršku od svojih prijatelja, iako preko telefona i face-tima, jer sam se pridržavala strogo pravilima i nisam imala ličnog kontakta sa njima. Svojoj sam porodici u Bosni tek nakon nekog vremena ispričala da radim na COVID odjelu. Nisam htjela da se brinu. Za mene je to bilo jako tesko, nisam mogla podijeliti sa svojom porodicom da me muci i boli, ali sam svjesno njima htjela uskratiti tu bol i brigu. Sretna sam da se kriza smanjila. Naš odjel je opet „čist“. Ponosna sam na svoj tim da smo prošli kroz ovo zajedno, podržavajuci se maksimalno. Sretna sam da sam bila dio ove priče i da sam mogla doprinijeti nešto jako vrijedno u ovom teškom periodu. https://zuyderland.foleon.com/verpleegkundige-adviesraad/var-magazine-q2-2020/q2-2020/overlay/una-alagic/ |